I.

Ljeto je posebno po tome što stric Pepin na sebi ima dvoje hlače. Zimi pak nosi troje hlače. Kada krajem ljeta ljudi uvide da stric na sebi ima troje hlače, govore: Ove će godine biti ciča zima! Zbog tih mu hlača tata često prigovara da neće biti otporan, ali stric Pepin se protivi: To ionako ništa ne vrijedi, kako je samo gospodin Hanka bio otporan, a ritnuo ga konj. Te sam se večeri na zahtjev roditelja doselio k stricu kako bih ga naučio redu. Rekao sam: Gle, stric, to baš i nije lijepo, ići spavati obučen. Ali on mi je odgovorio: A što bi bilo da gori vatra? Nisam se dao: A nije ni higijenski! No stric mi je rekao: A što ako u noći budem htio skočiti po cigarete? Naposljetku sam ga ipak nagovorio da za probu svuče barem jedne hlače. Kad smo krenuli leći, stric Pepin stao je hodati po podrumu (stanovali smo u podrumu) i govoriti naglas: Ta budala, taj bedak, to magare, takvo obrazovanje, a mozak mu je svejedno ostao kržljav. Prenuo sam se: A tko je to magare? Ali stric Pepin je odgovorio: Tko? Onaj tamo šupljoglavac iz pivovare. I zavukao se k meni u krevet, svrbio se, mljackao, iznova ustajao, otvarao regale, cijepao drva i trenirao visoki ce. Ujutro sam, neispavan, upitao: Što to jedeš, striče? A on, odmoran, pokazao mi je na menzuru u kojoj je tako dugo kuhao cikoriju sve dok u šalicu nije ulijevao vruću vodu. Zatim je opet dodao cikoriju i sve ispočetka. Taj dan skuhao sam krumpir i umak od češnjaka, ispržio salamu. Prelio sam umakom krumpir i salamu te upitao: Onda, kako ti se sviđa? Stric Pepin je odgovorio: Pa, kad ti se već tako sviđa, taj krumpir. Navaljivao sam: Ali kakvi su ovaj odličan umak i ova salama? Na to je rekao: Pa, kad ih već toliko voliš, zašto to ne bi skuhao. To se kuha i kod nadbiskupa. A koliko samo puta na fronti nije bilo ni toga. Da skratim: tako sam krajem prosinca i ja spavao obučen, i ja u trojim hlačama. Jer što bi bilo da zaista gori vatra? Ili što kad bih htio oko ponoći skočiti po cigarete? I zašto kuhati? Kuhamo cikoriju tako dugo dok se ne izlije, zatim je dodamo i opet ispočetka, jedemo sendviče i pijemo rakiju. Cijeli dan izležavamo se u krevetu kao dva štenca i iskazujemo jedan drugome ljubav: Bohušek, tebe volim više od Slaveka! A ja, samo kad pomislim da bi stric Pepin mogao umrijeti, već sada plačem. Cijelu se noć onda glupiramo i pričamo samo o papama, carevima i gospođicama. Kad su tata i mama to otkrili, rekli su: Obojica ste svinje.

Grafit s Hrabalom na zidu u Pragu

II.

Od tada stric Pepin dolazi k nama na ručak. Podne je, nedjelja je, ali strica nema. Gdje je taj idiot opet zaglavio? ljuti se tata. Mama tvrdi: Vidjet ćete da će se jednoga dana tako svršiti, on neće doći jer će otegnuti papke. Kažem: Spustit ću se po njega. Biciklom se tako vozim preplašen prema kući, otvaram vrata, silazim u podrum, naprasito otvaram vrata, kad tamo – ! Stric Pepin zadovoljno stoji kraj prozora, u ruci kutija šibica, u ustima cigareta, vadi šibicu, a kad se uvjeri da šibicu drži za onaj kraj kojim se pali, vraća šibicu natrag u kutiju, kutiju okreće, kutiju ponovno otvara, vadi šibicu i tek tad zapali i gleda me kao da nisam tu. Ljutim se: Dovraga, budalo, zašto ne ideš na ručak, već smo svi doma pomislili da si mrtav! Stric dimi i kaže: Od jutra imam puno posla, Bohušek, morao sam cijepati drva! U kutu spazim par trijeski pa dreknem: Ali to je četvrt sata posla! Stric Pepin gleda kroz prozor: A nakon toga sam morao usitniti ugljen! Zurim u kablić i gunđam: To je još četvrt sata posla! Tada stric Pepin gura upaljenu šibicu natrag u kutiju i ispričava se: Ma da, ali u utorak mi poštar donosi novac! Naposljetku poluizbezumljen dovodim strica na ručak. Nevino upita majku: Šogorice, imate cigarete? U strahu da ih stric od nje ne zatraži, mama odbrusi: Nemam! Tada stric vadi iz prsluka cigaretu sa zlatnom trakom i kaže ljubazno: Onda izvolite jednu otmjenu. Kad nakon ručka čita novine, baka priupita: Onaj Montgomery, to je Rus? A stric odgovara: Da, bakice, to možete prepoznati već po imenu. Baka zatim čita i opet ustaje: Pa onaj Frank je pogubljen, kako to da je sad opet u Španjolskoj? A stric nježno objašnjava: On ti je, bakice, uspio pobjeći i sad opet tamo operira. Zatim razgovara s mačkama: Onda, medvjedići, želite ići u Koreju? Ne biste se tamo izgubili u papučama? A mi, buržuji, tonemo u san.

III.

Danas, dana 21. siječnja 1952, stric je došao iz grada sa strašnim izrazom lica. Staljin je umro! Obznanio je to lokalni radio, a moskovski tenor sličan Járineku Pospíšilu pjevao mu je posmrtni, kanonički časoslov. Svi su se prepali, ali ja, koji sam znao da stric umjesto Willi Forst govori Lili Fordo, umjesto Dean Acheson Es Ečon, da umjesto asfalt govori aursfalt, umjesto motocikl motorcikl i umjesto marksizam marcizam, radije sam Pepina ponovno upitao: Stric, nisu možda na radiju rekli da je umro Lenjin? A stric je rekao: Jesu, a i Božena Němcová je umrla. Kao da ništa nije ni bilo, stric je stao pripovijedati kako je čika Čurčil zapalio kubanku i aviončekom leti svijetom s fultonskim govorom, a Rusi zbog toga šize. A u Americi je neki Šmit izumio mikrofon i još nešto, ili tako nekako, čime se rak liječi pomoću mjehura u slučajevima kad nije moguće međusobno razlikovati stanice. Čujem kako po dvorištu hodaju ljudi i priopćavaju si novost: Staljin  je umro. Obznanio je to lokalni radio, a moskovski tenor sličan Járineku Pospíšilu pjeva mu misu zadušnicu. Kažem: Stric, vidiš što si učinio? Još će te zatvoriti! Ali stric Pepin kaže: Pokojni car Franjo, kakav je to bio špecijalist, a također je umro na zahodu jer je lokao. Dreknem: Ali Staljin nije umro! Iako ima vid kao orao, stric si tada namješta tatine naočale, traži nešto u novinama, i dalje traži, još uvijek traži, a onda mi pobjedonosno pokazuje rečenicu iz Gottwaldova govora: Lenjin, to je Staljin današnjice! Skida naočale i šapuće mi kroz blagi osmijeh: To je škola slobodoumnikâ, to je škola Havlíčekova, a kao dokaz prosvijećenosti tako se tresne u čelo da mi suze krenu na oči.

Siječanjska pripovijetka trebala je izaći u zbirci Pupoljci, čija je čitava naklada uništena neposredno prije distribucije, nakon što su vojske Varšavskog pakta okupirale Čehoslovačku 1970. godine. Napisana je u siječnju 1952, a prvi put je službeno objavljena u zbirci Shizofrenično evanđelje 1990, gotovo 40 godina nakon što je napisana. Ovo je njezin prvi prijevod na hrvatski.